GOSPA OD PENSIRI
Jugo se diže,
bîsne vali,
pìna grli unu leticu,
na koj smo nikada mi zagrljeni stali.
I ontar je more šumilo,
zad oblaka se sunce skrilo,
a u tvojoj ruki ništo se laštilo.
Zlato, ko nas je zavajka vezalo.
Ko me čuješ?
Ko ti srcu draga još san?
Tornaj se doma!
Na stini našoj još te čekan.
I u bilen, proti moru gledan.
I domišljan se beside tvoje,
i u oku suze svoje,
kada si mi spoda glasa kanta:
"Ti ćeš vajka biti moja"...
Vitar se diže, bisne vali,
a u granah starega bora, jugo sviri.
Od kada tebe ni, drugi su mi ime zdili.
Na unoj letici, sama, tebe čeka,
Gospa od pensiri.
Stihovi pod naslovom Gospa od pensiri, nastali su kao inspiracija na inspiraciju. Naime, prošlo ljeto u augustu, na jednoj od omiljenih plaža, zatekla sam kamene skulpture koje su izradila dva mladića, a neke od njih podsjećale su na žive osobe. Jedna od njih, izgledala mi je kao djevojka koja čeka svoju ljubav na obali.
Stihove sam napisala na čakavici jugoistočne Istre.